Osnovna škola Brestje Sesvete

VUKOVAR- grad zauvijek obilježen ratom

Učenici  svih osmih razreda naše škole posjetili su Vukovar 28.04.2016. Na izlet smo krenuli  već u 7.30 i veći dio puta smo pospano gledali kroz prozor nepregledna slavonska polja. Nekima su se u glavi pojavila sjećanja na vrste tla koja smo učili na geografiji, ali  smo ih brzo zaboravili. Konačno, nakon  četiri sata vožnje- Vukovar. Ili Vukowar, kako su ga pisali u Domovinskom ratu. Grad  razoren u ratu i zauvijek obilježen ratom.

     Naše prvo odredište je bila Vukovarska  bolnica, mjesto  strašnih stradanja  i neviđene okrutnosti prema  ranjenicima.  Bolnica je još uvijek u funkciji  i dok smo u mraku  gledali uvodni film o padu Vukovara i slušali ratnu ravnateljicu bolnice dr Vesnu Bosanac  kako  opisuje borbu liječnika za svaki život dok na bolnicu padaju granate, bez električne struje, bez  anestezije, često bez lijekova, iza nas su prolazili ljudi u invalidskim kolicima. Neki od njih su možda  stradali u ratu. Prolazili smo kroz podrume bolnice, skučene, slabo  ventilirane prostore u kojima su ranjeni  i bolesni proveli  desetke dana  bez mogućnosti da ijednom odu na danje svjetlo.  Ranjenika je bilo toliko da su ležali uzduž hodnika pri kraju opsade uz minimalne količine vode i hrane. Svima njima u spomen u bolnici gori svijeća  u sobi sjećanja.

         Bijeli  križ stoji  na ušću rijeke Vuke u  Dunav. Dunav u Vukovaru nije ona plava rijeka  koja je inspirirala najpoznatiji  bečki  valcer, ovdje je to  tmurna voda  iznad  koje se ističe Vodotoranj, simbol otpora  Vukovaraca, na kojem  se neprestano vijori  hrvatski  barjak.

Sljedeća  postaja  bili su  crkva i samostan u kojem nam je redovnik održao vrlo poučan govor  o životu u Vukovaru prije i poslije rata, i o samoj crkvi. To je vjerojatno  jedina crkva na svijetu  u čije zidove su bile ugrađene bombe da je raznesu. Ipak, čudom, crkva stoji i danas, a u zidovima stoje rupe na mjestima  bombi.

        Poslije smo posjetili  Memorijalno groblje: polje bijelih križeva koji simboliziraju požrtvovnost  Vukovaraca u obrani svog voljenog  grada heroja.  Mnogi  od tih heroja  su poginuli na Ovčari koja je bila naše  iduće stajalište. Na Ovčari  smo se pomolili za sve koji su dali svoj život za Republiku Hrvatsku. U Memorijalnom centru, dok smo hodali po tisućama čahura koje su tijekom Domovinskog rata  ispaljene na Vukovar, vidjeli smo i dio uspomena na  nestale i  stradale branitelje: njihove slike,  krunice, nakit... Stvari je malo , tek pokoja sitnica  koju je tijekom  okupacije netko od preživjelih uspio sačuvati. A u mnogim obiteljima  nije preživio nitko.

     Povratak  kući sa školskog izleta je obično praćen smijehom i pjesmom. Ovaj put  vratili smo se govoreći  ispod glasa, zamišljeni. Na satovima povijesti puno smo učili o Vukovaru, ali ono što smo doživjeli, ne može se opisati u knjigama.

                                                                                               Klara Križan, 8.e  

OVČARA-grobnica nedužnih

     Na mene je najveći dojam ostavila Ovčara- masovna grobnica nedužnih. Ona je dokaz da je čovjek čovjeku najveći neprijatelj. Žalosna je činjenica da mala grupa ljudi može uspjeti u široke mase usaditi mržnju i neprijateljstvo prema ljudima koje niti ne poznaje.

     Mjesto gdje je smještena Ovčara mirno je, ptice pjevaju i vesele se. Zgrozila me pomisao da se tamo, ravno ispred mene, nalazi sve ono zadnje što su žrtve okrutnika vidjele. Ne mogu ni zamisliti što je sve tim jadnim ljudima prolazilo kroz glavu kada su u suzama pogledavali jedni druge i znali da će uskoro dijeliti isti grob, iskopan rukama istih ljudi koji, evo, s porugom na licu, drže još uvijek tople puške.

     Osobe u uniformama naredile su svojim žrtvama da u grupama od sedam do osam zarobljenika stanu na rub jame, u kojoj su ležala tijela ostalih ne-Srba. Kukavice, nisu mogli gledati u oči ljudima koje su bolesne i osakaćene mučili nakon što su ih dovukli iz vukovarske bolnice.

     O čemu su krvnici razmišljali kada su starce, ženu i mladiće kao životinje klali i bacali njihova beživotna tijela među životinjske strvine? Jesu li se neki od njih pokajali? Sigurno znamo da su neki od ubojica ugušili svoju savjest jer i sada, nakon rata, ne žele priznati gdje su ostale masovne grobnice. Pruža im zadovoljstvo što ožalošćene majke, udovice, sinovi i kćeri nikada neće moći posjetiti pravi grob svoje voljene osobe.         

     Ti isti ljudi danas dolaze na Ovčaru i tamo obavljaju malu nuždu, bacaju krunice i ruše spomenike. Oni nikada neće naći mir jer im je zlo pojelo dušu.

Lara Maria Stričak, 8.c